Već smo govorili o tome kako šećer utječe na zdravlje, i svi znamo da je prilično loš, no jesu li učinci umjetnih sladila na tijelo bolji od učinaka šećera?
U ovom ćemo vodiču odgovoriti na to pitanje, istražujući vrste umjetnih sladila, njihove nuspojave kao i vezu između njih i bolesti.
Što su umjetna sladila?
Umjetna sladila su kemijske tvari koje dizajniraju da oponašaju slatki okus šećera, ali bez njegovih kalorija. Proizvodi ih industrija i one ne potječu iz prirodnih izvora poput biljaka.
Njihova je primarna svrha zasladiti hranu i pića, a da pritom ne podignu ukupnu energetsku vrijednost.
Kao prvo, ova sladila imaju izuzetno visok intenzitet slatkoće. To znači da za postizanje istog slatkog okusa trebate mnogo manju količinu nego običnog šećera.
Na primjer, jedan gram aspartama može biti i do 200 puta slađi od jednog grama šećera. Zbog toga ih proizvođači dodaju u proizvode u vrlo malim, gotovo simboličnim količinama.
Nadalje, organizam ne prepoznaje ove tvari kao ugljikohidrate. Zato ih uglavnom ne metabolizira za energiju.
Umjesto toga, tijelo ih ili izluči nepromijenjene ili ih razgradi na druge komponente. Ovaj mehanizam čini ih popularnima u “dijetnim” i “light” proizvodima koji žele smanjiti unos kalorija.
Međutim, upotreba umjetnih sladila i dalje izaziva rasprave. Dok su ih nadležne agencije poput FDA i EFSA odobrile, neka istraživanja pokazuju da mogu poremetiti crijevnu mikrobiotu i povećati žudnju za slatkim.
Također, neki ljudi izvještavaju o glavoboljama ili nelagodi nakon konzumacije. Stoga, ključna je umjerena upotreba i svjesnost da su to prerađeni aditivi, a ne neutralni sastojci.
Umjetna sladila vrste
Najpoznatija umjetna sladila uključuju aspartam (E951), sukralozu (E955) i saharin (E954) Često ih miješaju kako bi postigli što sličniji okus šećera i smanjili moguće naknadne okuse.
Postoje i druge vrste umjetnih zaslađivača koje ćete vidjeti na tržištu. Znat ćete da je riječ o umjetnom zaslađivaču jer se reklamira kao da nema kalorija ili da sadrži nula šećera, ali 3 gore navedena su najčešća.
Saharin E 954
Saharin, bez sumnje, nosi titulu najstarijeg i najpoznatijeg umjetnog sladila. Njegovu priču započinje 1878. godine, kada ga slučajno otkriva Constantin Fahlberg.
Vrlo brzo nakon tog trenutka, saharin ulazi u komercijalnu uporabu. Tijekom Prvog svjetskog rata, kada je šećer postao rijedak, on dobiva na još većoj važnosti i ulazi u široku upotrebu.
Glavna karakteristika saharina je njegova iznimna slatkoća. On je čak 300 do 500 puta slađi od običnog šećera, a gotovo i nema energetske vrijednosti.
Zbog toga je postao vrlo popularan kao sastojak u dijetalnim pripravcima. Danas ga možete naći u nizu proizvoda, od bezšećernih pića i bombona do lijekova i pasta za zube. Međutim, njegov slatki okus često prati blagi gorak prizvuk.
Povijest saharina nije bez kontroverzi. Znanstvena istraživanja na štakorima pokazala su da vrlo visoke doze mogu povećati rizik od karcinoma. Ovi rezultati doveli su do privremene zabrane sredinom 20. stoljeća.
Danas saharin više nije zabranjen, ali strogi propisi zahtijevaju da se jasno istakne na deklaracijama proizvoda koji ga sadrže.
Zanimljivo je da se saharin ne metabolizira u našem tijelu. On prolazi kroz probavni sustav u gotovo nepromijenjenom obliku.
Novija istraživanja, poput onih dr. Erana Elinava, ukazuju na druge potencijalne probleme.
Studije na miševima pokazale su da saharin može promijeniti crijevni mikrobiom i dovesti do intolerancije na glukozu, odnosno poremećaja u regulaciji šećera u krvi.
Zbog svih ovih potencijalnih rizika, nadležne zdravstvene agencije su postavile stroge sigurnosne granice. Prihvatljivi dnevni unos (ADI) za saharin trenutno je ograničen na 5 miligrama po kilogramu tjelesne težine, što za prosječnog odraslog čovjeka iznosi oko 300-350 mg dnevno.
Ipak, znanost naglašava da je ključ umjerenost, a pojedinci s osjetljivošću trebaju biti posebno oprezni.
Aspartam E951
Aspartam je umjetno sladilo niske kaloričnosti i intenzivne slatkoće te se najviše koristi u bezalkoholnim pićima, žvakaćim gumama, bombonima i vitaminskim pripravcima bez šećera.
Na deklaracijama prehrambenih proizvoda možemo ga prepoznati pod nazivom E951.
Otkrio ga je slučajno kemičar James M. Schlatter 1965. godine, a njegov put do naših trgovina bio je buran.
Do 1980. smatrali su ga izrazito opasnim, pa je bio zabranjen. Međutim, 1981. godine, ponajviše zbog upornosti proizvođača, dobiva odobrenje.
Već 1983. postaje ključni sastojak popularnih napitaka. Procjenjuje se da se danas u Europi dnevno konzumira oko 2000 tona aspartama, što je otprilike 5 kilograma po osobi godišnje.
Glavni razlog za brojne kontroverze leži u njegovom sastavu. Aspartam se u 90% sastoji od dvije aminokiseline: aspartamske kiseline i fenilalanina. Preostalih 10% čini metil ester, koji se u našem tijelu razgrađuje u metanol.
Metanol je toksin koji može oštetiti živčano tkivo, a preporučena dnevna granica iznosi samo 7-8 mg.
Alarmantno je da samo jedna litra pića s aspartamom može sadržavati i do 56 mg metanola.
Posljedice unosa ovog toksina mogu biti raznovrsne. Potrošači često prijavljuju glavobolje, vrtoglavicu, mučninu, probleme s vidom, ubrzani rad srca i poteškoće s pamćenjem.
Znanstvene studije na štakorima dodatno povećavaju zabrinutost. Istraživanja pokazuju da konzumacija aspartama, čak i u dozama koje su se smatrale prihvatljivim, može povećati rizik od razvoja leukemije, limfoma i drugih malignih bolesti.
Osim toga, visoki unos fenilalanina iz aspartama može imati neurotoksične učinke, remeteći sintezu važnih neuroprijenosnika i pridonoseći neurološkim problemima.
Paradoksalno, unatoč svojoj niskokaloričnoj prirodi, aspartam se, kao i druga umjetna sladila, povezuje s povećanim rizikom od dijabetesa i pretilosti, vjerojatno zbog poremećaja metaboličke regulacije i crijevne mikrobiote.
Sve navedeno čini aspartam izuzetno problematičnim sastojkom, koji je, unatoč dokazanim rizicima, i dalje prisutan u prehrambenim proizvodima.
Sukraloza E955
Sukraloza je umjetno sladilo izuzetnog intenziteta, čak 500 do 600 puta slađe od običnog šećera (saharoze).
Proizvode je kemijskim procesom kloriranja saharoze, a mnogi je smatraju sigurnijom alternativom od aspartama i saharina.
Na deklaracijama prehrambenih proizvoda možete je prepoznati pod oznakom E955, a najčešće se koristi u žvakaćim gumama i proizvodima za pečenje.
Njezino odobrenje za upotrebu bilo je postepeno: prvo u Kanadi 1991., zatim u Sjedinjenim Američkim Državama 1998., a tek 2004. godine stigla je i na tržište Europske Unije.
Američka agencija za hranu i lijekove (FDA) službeno smatra sukralozu potpuno sigurnim sladilom za opću upotrebu.
Međutim, brojna znanstvena istraživanja upozoravaju na moguće negativne učinke. Studije na životinjama ukazuju da visoke doze sukraloze mogu štetno djelovati na štitnjaču, jetru, bubrege i limfne čvorove.
Štoviše, konzumacija u većim količinama može poremetiti ravnotežu crijevne mikroflore, što posredno može poticati debljanje.
Također, javljaju se brojni izvještaji potrošača o pojavi jakih glavobolja i migrena nakon unosa proizvoda sa sukralozom.
Klinički slučaj iz 2006. godine, koji su opisali dr. Marcelo E. Bigal i dr. Abouch V. Krymchantowski, izravno povezuje sukralozu s pojavom migrena.
Kod pacijentice su se napadi redovito javljali nakon konzumacije sladila, dok bi u razdobljima bez njega bili potpuno odsutni. Ponovno uvođenje sukraloze u prehranu uvijek je izazivalo povratak simptoma.
Iako se sukraloza obično ne navodi kao glavni okidač migrena, ovaj i slični slučajevi ukazuju da kod osjetljivih pojedinaca može biti uzročnik.
Znanstvenici stoga naglašavaju da su potrebna daljnja, opsežnija istraživanja kako bi se sa potpunom sigurnošću utvrdila dugoročna učinkovitost i sigurnost ovog široko korištenog sladila.
Umjetna sladila štetnost
Štetnost umjetnih sladila predmet je kontinuirane znanstvene i javne rasprave.
Dok su regulatorna tijela poput EFSA i FDA odobrila njihovu upotrebu u određenim dozama, brojna istraživanja ukazuju na potencijalne rizike koji izazivaju zabrinutost.
Prije svega, jedno od najvećih pitanja tiče se njihovog utjecaja na metabolizam i probavu.
Istraživanja sugeriraju da umjetna sladila mogu poremetiti prirodnu ravnotežu crijevne mikrobiote. Naime, ove “dobre bakterije” ključne su za probavu i imunitet.
Kada umjetna sladila promijene ovaj balans, to može dovesti do intolerancije na glukozu, što je prethodnica dijabetesa tipa 2.
Paradoksalno, iako su bez kalorija, ona mogu povećati apetit i potaknuti debljanje poremećavajući prirodne mehanizme regulacije gladi i sitosti.
Zatim, neurološki učinci su česta tema. Mnogi korisnici izvještavaju o glavoboljama, vrtoglavici i mučnini nakon konzumacije, posebno aspartama.
Također, neka istraživanja na životinjama pokazuju da pojedina sladila mogu utjecati na pamćenje i učiti, jako su potrebne daljnje studije na ljudima da bi se to potvrdilo.
Nadalje, iako je rizik nizak pri preporučenim dozama, postoji zabrinutost oko dugoročnog kancerogenog potencijala.
Rane studije na životinjama, posebno vezane uz saharin i aspartam, dovele su do upozorenja, iako su kasnije revizije donekle ublažile te zaključke.
Sigurnosni limiti postavljeni su upravo kako bi se ovaj rizik minimizirao.
Konačno, važno je shvatiti da se radi o visoko prerađenim kemijskim tvarima. Naše tijelo ih ne prepoznaje na isti način kao prirodni šećer. Unatoč službenoj sigurnosti za širu populaciju, pojedinci mogu imati individualne osjetljivosti.
Stoga, najoprezniji pristup je princip umjerenosti i svjesne potrošnje. Ako primijetite nuspojave, razmislite o smanjenju unosa ili prelasku na prirodnije alternative poput stevie.
Ne tako sladak zaključak
Na tržištu postoji mnogo vrsta umjetnih sladila, a informacije o njihovom utjecaju na zdravlje često su kontradiktorne. Evo što trebate zapamtiti.
Umjetna sladila su skupina tvari koje stvaraju slatki okus, ali ne sadrže kalorije ili šećer. Većinu ih kemijski sintetiziraju u laboratoriju.
Iako umjetna sladila izbjegavaju mnoge štetne učinke šećera, ona nose svoj niz potencijalnih problema.
Moguće nuspojave uključuju glavobolju, povećani rizik od odredenih vrsta raka te čak i debljanje zbog poticanja apetita.
Mnogi liječnici nisu u potpunosti upoznati s ovim zdravstvenim rizicima, pa ih stoga ne razgovaraju redovito sa svojim pacijentima.
Osim toga, često se objavljuju studije koje financiraju sami proizvođači, a koje navodno “dokazuju” potpunu sigurnost njihovih proizvoda.
Ukoliko želite smanjiti unos šećera, naša preporuka je da umjesto umjetnih sladila razmotrite prirodnije alternative poput stevije.
Jeste li ikada osobno osjetili nuspojave umjetnih sladila? Podijelite svoje iskustvo u komentarima.